Странице

петак, 28. март 2014.

Zapata Ciudad



Ovog vikenda, čini se da su lepo vreme rešili da iskoriste svi Beograđani. Ne znam kakva je situacija bila na drugim popularnim lokacijama, ali je Knez Mihailova ulica bila prepuna. Parking se jedva našao, a onda smo uplovili u reku ljudi i sa njima se lagano njihali do željene destinacije. Na celu tu gužvu samo nam je nedostajao stampedo devojčica koje su organizovano šetale, vriskale i vikale, noseći nekakve transparente. Kažu fanovi mlađanog Bieber-a. A jel? Pa, neka im bude. Bar nam život nije dosadan.

Za ručak biram novi restoran iz lanca Zapata. Zapata Ciudad se nalazi u centru grada, u ulici Vuka Karadžića. Hmmm a ona stara Zapata kod Vukovog spomenika, simbolično? Ostavljen nam je sto u bašti, sa kojom moram da priznam nisam baš oduševljena. Generalno bašte u centru grada i nisu neke... Ni sama ne znam šta mi smeta. Obična bašta sa drvenim stolovima i drvenim stolicama, ni po čemu drugačija od ostalih bašta u centru grada. Ljubazan konobar rešio je naš problem, i očas smo se našli unutra. Unutrašnjost je prava meksička, papričice kao već prepoznatljivi zaštitni znak ovog mesta, kaktusi, spisak koktela na zidu i masivni lusteri od kovanog gvožđa.
                            
Zapata je klasičan meksički restoran, pa je im je i takav meni. Na prvi pogled ne znam za šta bih se odlučila. Virim i na stolovima oko sebe vidim gomilu šarene hrane. Mmm sve deluje tako primamljivo. Crveno i žuto preovladava. Na meniju stoji napomena da sva hrana može da bude blaga ili ekstra ljuta. Za početak biram supu-potaž dana od mešanog povrća, poslužen sa naćos čipsom. Bojim se pikantnosti tog potaža, ali stiže blago-ljutkasta supica koju u principu može da jede svako. Za početak zadovoljna...

Za glavno jelo biram "Fajitas al gusto". Ovo nacionalno meksičko jelo se sastoji od mesa, koje vam posluže na pirinču, tortilje koju dobijete zasebno i pet vrsta soseva-tapasa, u posebnim činijicama. Posluženi su salsa sos, gvakamole sos, sos od topljenog sira, tapas sa paprikama i tapas sa paradjzom i lukom. Izabrala sam juneće meso i počinjem da ređam svoju tortilju onako kako meni to odgovara. Ukus ispunjava moja očekivanja.  

Čini se da u Zapati neguju pravu meksičku kuhinju, onu "uličnu". Jela su im ukusna i autentična, prava meksička. Obično u restoranima jedemo hranu koja je prilagođena ukusima našeg podneblja. Zato je ovo mesto dopadljivo i posebno.

Na kraju sam prijatno iznenađena računom. Uz dve čaše crnog vina, račun je veoma pristupačan. Eto prilike i za one koji vode računa o budžetu da se malo opuste i uživaju u meksičkoj hrani po više nego pristojnim cenama.

Ocena: Osam
Preporučujem-SVIMA!
Prijatno!






петак, 7. март 2014.

Public


„Divno“ kišovito nedeljno popodne. Čisto da nas podseti kako smo se prerano poradovali proleću. Kosančićev venac, kaldrmisana ulica, kojom su nekada vozili „Maratonci“, zgrada Rektorata umetnosti, kišobran i gumene čizme.

Spuštam se stepenicama u restoran Public, restoran od kojeg očekujem pre svega sjajan pogled. Sto pored prozora i pogled koji umesto očekivanog oduševljenja budi neku tugu. Mutna reka, zapuštena stovarišta, automobilske gume, prazan kej, kran u luci Beograd i kiša koja lije na ovaj pomalo zapušteni deo grada. U daljini se vidi zatvoreni Muzej savremene umetnosti koji dodatno potpiruje već letargičnu atmosferu. Baš sam izabrala dan da uživam u pogledu? Čak je i Karađorđeva ulica prazna, bez uobičajene saobraćajne gužve. Tek prođu po neka kola. Drago mi je što se nalazim unutra, u toplom. Kada malo bolje pogledam, možda to i nije ono što sam očekivala, ali ima u tom pogledu nešto zanimljivo...umetnički.


Kao i mnoga mesta i ovaj restoran ima otvorenu kuhinju. Sa zidova visi razno kuhinjsko posuđe, a u uglu je peć sa vatrom. Pored kuhinje je šank i iza šanka pomalo retro crvena mašina za sečenje mesa. Ovo bih inače smatrala nevažnim detaljem, ali kako u poslednje vreme u svakom restoranu naletim na identičnu crvenu mašinu za sečenje mesa, čini se da je postala vrlo popularna među beogradskim ugostiteljima. Moraću malo da istražim o čemu je reč. Na zidovima su jarke slike nekih kao strip junaka. Da budem iskrena nisam sigurna da znam kojem pravcu umetnosti te slike pripadaju, ali su za oko običnog čoveka simpatične.


I dok u pozadini svira neka španska melodija konobar donosi kajmak, sušeni paradajz i masline. Dobar početak. Na meniju je klasična restoranska ponuda. Nama je privukao pažnju fiorentina steak. Sočno meso sa T-bone steak-a, odležalo 25 dana servirano sa hrskavim povrćem iz voka i palentom. Kao dodatak poslužene su tri vrste soli: krupna bela, havajska i crna. 
U laganoj, mirnoj atmosferi pijuckam Cuvee i uživam u tišini nedeljnog ručka. Malo „sunca“ u ovaj kišoviti dan vratio je dezert u obliku raznih slatkiša upakovanih u simpatične teglice :) Njam! 

I za kraj nakon divnih, začinjenih jela valjalo bi oprati zube, naročito ukoliko postoji mogućnost da ćete se sa nekim ljubiti. Ne brinite se, u toaletu restorana Public naći ćete četkicu za zube :).

Preporučujem! 

Ocena: Osam 

www.restoran-public.rs